A little bit about everything
nedjelja, 31.08.2008.
Nemam inspiracije
Čitaj naslov
četvrtak, 21.08.2008.
Eto me nazad
Naime proveo sam desetak dana na Lošinju s tatom, njegovom, hmm, ženom/curom i njezinom djecom. Sin 21 i kći 16 godina. Bilo je tako.. prolazno.. ništa posebno. Uglavnom, zadnjih 5 dana sam, proveo, hmm pijano >.< Išli u disco preko noći i tako ^^ Dvije noći smo igrali Rizik..pijani... nije dobro završilo.. Sin joj je "malo" tanak na živcima pa pukne svaki čas, a pošto bilda i roka se proteinima izgledao kao zvijer i hiperaktivan je >.< Prvi dan smo se ja, on i još jedan njegov frend malo razišli oko pravila. Pa je on malo poludio i okrenuo stol i sve figurice ^^ naravno to je bilo nakon što smo popili 12 litara pive i negdje oko 4 ujutro. Malo smo probudili susjede i starce >.< Da skratim priču, iducu noć isti kurac, igrali rizik razišli se oko pravila i ovaj njegov frend ode jer mu je prekipilo. I opet dernek opizdio ^^ probudili starce opet.
Inače, pročitao sam 3 knjižice, i nije mi baš nešto ona tvoja Fio. Zapravo sjebano mi je jer mi svaka knjiga nakon Malazana i WoTa za kurac ^^
E, da, bacam si televiziju iz sobe. Dokurčilo mi što nemam daljinski, pa reko bolje da je nemam ^_^
Citat za kraj, inače Ueshiba Morihei je utemeljitelj Aikida.
Stvarnost je iznad natjecanja, a jedina istinska pobjeda je disciplinom nadvladati sebe.
Morihei Ueshiba
srijeda, 06.08.2008.
Koichi Tohei
Evo baš sam se vratio s Velebita, tjedan dana sam bio na seminaru Aikida. Kada sam se vratio malo sam vrtio po Youtubu filmove poznatijih učitelja i naletio na ovaj. Tohei je jedan od najpoznatnijih učitelja, i najboljih. Kada sam vidio ovaj filmić shvatio sam i zašto.
Za sve koje zanima kako Aikido izgleda slobodno pogledajte ovo.
Inače, vjerojatno ću nastaviti s blogom :)
Ajde napišem nešto novog tu i tamo :D
petak, 21.03.2008.
Napalo me opet!!!!
No uglavnom da počnem svoju "down to earth" verziju događaja, kasnije ću vas uputiti na Tujmerov blog za "epic" verziju.
Zadnji dan škole, srijeda, lijepo rasprodali CDe sve na Kapi dobrote i pojeli čevape nakon toga. Pozdravim se ja sa ovima iz razreda i krenem na stanicu. Tamo sam sreo Antu, Tujmera (aka "komunjaru") i Pikachua, uglavnom došli mi do naše stanice neš se zajebavali u tramvaju. U podhodniku pita Ante ide li se van, Tujmer reče može, ja isto i dogovorimo se da će se daljnji planovi napraviti nakon što dođemo doma i poseremo/popišamo i ine stvari obavimo.
Vidim ja mobitel zvoni, Ante zove kaže piši propalo ja nemogu van. Jebiga, ali meni se ide pa zovem ja Tujmera hoćemo li svejedno, on je za i dogovorimo se 22:30 na stanici. Ja krenuh od doma i neš me puklo pa malo rekoh idem trčat. I tako trčim ja nekih 300 metara i onda opet usporim i lagano nastavim. Dođem ja na stanicu malo pričekam Tujmera koji lijepo s pivom došao i mi tako malo pijuckali Žuju dok smo čekali tramvaj.
Ja pričo neku glupost i vidim da Tujmer ne sluša nego gleda dole u podhodnik, ja pogledam vidim nekog klinca kako nas gleda. Kaže Tujmer ajmo se maknut mi. I tako odlučimo otić njemu u kvart se zbuksat, preskočimo ogradu na stanici i taman da krenemo na Savicu kad ono evo njih 10 izroni iza ugla. Vide nas neš se počnu derat "Komunjaro" i istovremeno Tujmer reko bježi. Ja opet morah trčat tako, i piči mi tako, tujmer baca pivu i prokliže na zavoju i pada na pod. Derem sa je diži se, on se digne i nastavimo mi trčat. Projurimo kraj nekih likova sa curama koji gledaju ono wtf. prvo tujmer s irokezom, kožnjako, vojnim hlačama i martama, pa ja iza njega u kaputu pa iza nas 7 šminkera jedan za drugim trče. I uglavnom dođemo mi do jednog djela, evo sličice :D
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Uglavnom došli mi kraj dione i tujmer se sakrije kraj auta, a ja se na zid naslonim. Dođu likovi, tamo se neš motali i derali se di smo, uglavnom mene našli. Pozovu me van i govore da me neće tuć, ja izađem i pitaju me di mi je frend. "Otišao je doma, tu negdje živ, neznam ga ja baš dobro" ja odgovrim i lik me neš gleda pa pita " A da nije otišao po ekipu," "ma nije kažem ja, doma je otišao," " a da nije na igralištu školskom," a šta ću ja reć pa rekoh samo " a može bit, da to bi moglo bit." I sad jedan lik se popone tamo na stepke, samo treba lijevo pogledat da vidi tujmera, i ne vidi ga. Ja odmaknem ove ostale od tamo i odemo na cestu.
Neš pričam s njima, nudim žvake i slično. I pozdravim se ja s njima i polako krenem negdje između zgrada tamo
pretvaram se da pišam i slično čekam da odu. I tamo se motali oni još par minuta, gore dole, lijevo desno, njih sedam ga ne vidi.... Uglavnom, oni se maknu nazovem ja tujmera da ne mrda. I odem pogledat, vidim sve čisto zovem ga da izađe i krenemo mi prema stanici. Dođemo do prvog ugla i ja ga zaustavim, neznam zaš, odem pogledat kao jesu li oni tamo. Izvirim samo i likovi tamo stoje! Ja mjenjaj smjer kažem tujmeru produži korak, odemo mi negdje tamo do podhodnika za kruge. Tujmer kaže idem ja marte zavezat, sakrije se tamo u grmlje i veže on, je se pretvaram da pišam i pričam na telefon. Kad on taman da će izać vidim njih opet na lijevoj strani. pa jebote stvarno nikako ih se riješit.
A niš cijela ta zajebancija 40 min trajala. Dođemo mi napokon do škole, nađemo se s jozom i gojkom i kao prema garaži ćemo. oćemo kurac, tamo na travnom 5-7 likova patrolira. Na stepinjari 10 likova, idemo mi u središće kao. Tamo tujmer počne pričat o našem događaju. Kad ono 20 snagatora vidimo na drugoj strani. I mi krenuli tamo u jozov haustor pola sata bili, onda ja staru pozvo da mene i tujmera odveze, da nebi bilo sranja :D
Eto to je to :D
jedan citat za kraj po običaju
Genius may have its limitations, but stupidity is not thus handicapped.
(Genijalnost možda ima svoje granice, ali glupost nije tako ograničena)
Elbert Hubbard (1856 - 1915)
srijeda, 27.02.2008.
Koliko ste opterećeni tuđim mišljenjem?
Hmm. O čemu da danas pišem?..
Zašto se uopće zamaramo takvom nadasve nebitnom stvari, ljudi će o meni misliti ono što misle, ako im se ne svidi jebiga. Tužno je što ljudi sebe prilagođavaju drugima kako bi ih oni prihvatili. Možda je to samo zbog naše mladosti, naši karakteri još nisu potpuno razvijeni, ali mislim da ovaj problem muči i "odrasle" ljude.
Tako dakle?
Učitelja zena Hakuna susjedi su hvalili kao čovjeka koji živi poštenim životom. Blizu njega živjela je jedna lijepa djevojka čiji su roditelji držali prodavnicu hrane. Iznenada, bez ikakvog upozorenja, njeni roditelji otkriše da je u drugom stanju. Ovo razljuti roditelje. Devojka nijie htjela priznati tko je otac, poslje nekog vremena imenova Hakuna. U velikoj ljutnji roditelji odoše do učitelja i posvede se s njim. "Tako dakle?", biješe sve što on reče. Kada se dijete rodilo, donelji su ga Hakunu. On je već izgubio svoj ugled, što ga nije mnogo brinulo. O djetetu se brinuo kao da mu je stvarno bio otac. Dobijao je mlijeko od svojih susjeda i sve drugo što je djetetu trebalo. Poslje godinu dana djevojka, majka nije mogla više izdržati. Reče roditeljima istinu, da je pravi otac djeteta jedan mladić koji je radio u ribarnici. Majka i otac devojke odmah otiđoše do Hakuna da ga mole za oproštaj, i iskreno se izvine, i da uzmu dijete nazad. Hakun je bio susretljiv. Ustupajući im dijete, sve što je rekao bilo je: "Tako dakle?"
Mislim da ova priča govori sve ono što sam ja želio reći u ovom postu. Slobodno recite svoje mišljenje :)
Hmm, za kraj jedan kratki citat u duhu ove teme.
Sa 20. godina brine nas što drugi misle o nama, sa 40. godina boli nas briga što drugi misle o nama; sa 60. godina shvatimo da oni nisu nikada ni razmišljali o nama.
nedjelja, 24.02.2008.
Ovo će biti malo duži post...
Ah, eto, stoga, nego, zbog čega ti, to, tako, upravo na taj način?
Ah, pa, eto, stoga, jer smatrah da, ono, razumiješ ne?
Ah istina shvaćam, naravno, da, ima smisla, slažem se, daljnja rasprava je nepotrebna.
Hmm.. zamislite da sve rasprave ovako izgledaju...
Nego, da ja počnem s onim što sam želio..
A što sam želio početi... neznam... zašto pišem onda... jer mi je dosadno.. a zašto mi je dosadno.. jer trošim vrijeme bespotrebno... a zašto.. a nemam pametnijeg posla... to nije istina, ima mnogo pametnijih stvari za raditi... ali nekada treba i ljenčariti... istina nekad treba i lijenčariti... ali kada to postane jedina preokupacija u životu.. onda imamo problema... nije li tako?... pa je.. ali ne raditi ništa je zabavno.. ma jeli?.. zbilja ti je zabavno ne raditi ništa u životu cijelo vrijeme... jadan ti... a dobro nije zabavno ne raditi ništa stalno, ali nekada je odlično ne raditi ništa... slažem se nekada je, samo da ne lijenčariš više nego što radiš... ali tako je teško početi, put je tako velik... ali svako putovanje počinje prvim korakom, ako posustaneš zbog same veličine puta nigdje nećeš stići... ali stvarno je daleko, nikada neću stići... kako mala beba stigne, padne stotinu puta ali se svaki put digne i hrabro nastavi dalje, zar to nije hrabrost?.... zašto bi to bila hrabrost, pa beba nezna što radi?.... kako nezna, zna da mora prohodati, svjesna je otprilike što mora raditi i iako padne tisuću puta svaki put se digne i nastavi, nema veće hrabrosti....
Ah eto nakon ove bizarne rasprave koju sam napisao mogao bih i nešto smisleno dodati.
a što reći, kupio sam knjigu o Zenu koja sadrži Zazen, što me jako obradovalo da sam našao, zadnja kopija na nekoj polici bogu iza nogu. Nisam još stigao početi čitati, ali imam namjeru što prije.
Kao što obećah jedan meni drag citat. Makar ovo je pjesma, a ne citat.
Ova pjesma je počela kružiti internetom prije koju godinu, mislim da joj se nezna autor.
U svakom slučaju evo samo da kopiram.
What do you see, nurse, what do you see?
What are you thinking when you're looking at me?
A crabby old woman, not very wise,
Uncertain of habit, with faraway eyes?
Who dribbles her food and makes no reply
When you say in a loud voice, "I do wish you'd try!"
Who seems not to notice the things that you do,
And forever is losing a stocking or shoe....
Who, resisting or not, lets you do as you will,
With bathing and feeding, the long day to fill....
Is that what you're thinking? Is that what you see?
Then open your eyes, nurse; you're not looking at me.
I'll tell you who I am as I sit here so still,
As I do at your bidding, as I eat at your will.
I'm a small child of ten...with a father and mother,
Brothers and sisters, who love one another.
A young girl of sixteen, with wings on her feet,
Dreaming that soon now a lover she'll meet.
A bride soon at twenty--my heart gives a leap,
Remembering the vows that I promised to keep.
At twenty-five now,
I have young of my own,
Who need me to guide and a secure happy home.
A woman of thirty, my young now grown fast,
Bound to each other with ties that should last.
At forty, my young sons have grown and are gone,
But my man's beside me to see I don't mourn.
At fifty once more, babies play around my knee,
Again we know children, my loved one and me.
Dark days are upon me, my husband is dead;
I look at the future, I shudder with dread.
For my young are all rearing young of their own,
And I think of the years and the love that I've known.
I'm now an old woman...and nature is cruel;
'Tis jest to make old age look like a fool.
The body, it crumbles, grace and vigour depart,
There is now a stone where I once had a heart.
But inside this old carcass a young girl still dwells,
And now and again my battered heart swells.
I remember the joys, I remember the pain,
And I'm loving and living life over again.
I think of the years... all too few, gone too fast,
And accept the stark fact that nothing can last.
So open your eyes, nurses, open and see...
Not a crabby old woman; look closer...see ME!
četvrtak, 21.02.2008.
Novo, novije, najnovije? - Čitaj upis u evidenciju obavljen - što sam odlučio
Naime prvo da vas sve obavijestim da sam na upitniku pri upisu u vojnu evidenciju zaokružio opciju Dragovoljnog Javljanja Služenja vojnog roka.. da, da, možete me propucati koji želite, svejedno nitko neće nadmašiti reakciju moje stare. Doduše nisam se obvezao na to nego ću biti ponovno pozvan na razgovor te nakon toga ću odlučiti hoću li stvarno ići na vojni rok.
Navodno je služenje plaćeno i pri uspješnom završetku imaju nekakve povlastice.. uglavnom niš previše bitnog.
I tako što mi se još desi ovog dana, pa nakon upisa odlučih otići do Algoritma pogledati što novog ima, tamo sam se motao jedno pola sata kada sam zaključio da me ništa posebno ne privlači odlučih izići van, i što se onda desi? E, pa narode moj onda mi se tako prisralo da je to neopisivo, trči brže bolje u najbliži kafić i nakon par minuta svi su pali mrtvi... Sutra u novinama naslov - Masovno ubojstvo u centru grada, novi bojni plinovi - Jesmo li mi pokusni kunići??
Došao sam doma onda, pošto nemoram danas u školu ići (kao da sam bio ovaj tjedan...) nemam baš pametnog posla pa pišem dugi post.
Odlučio sam prvi svakom postu objaviti neki meni drag citat pa stoga jedan sljedi:
Moje je najveće bogatstvo
ona duboka mirnoća u
kojoj naprijed grabim
i rastem i osvajam ono
što mi svijet ni vatrom
ni mačem ne može oduzeti.
Johann Wolfgang von Geothe --
Hmm što još za reći pametnog, pa nemam baš nekih mudrih izjava. Stoga ću završiti post danas.
subota, 16.02.2008.
Letenje ili teleportacija?
Ah pa evo moj drugi pseudofilozofski post. Oprez kvantno sranje sljedi!
Pa stoga da počnem, pretpostavljam da vas je naslov barem malo zaintrigirao.
Kad bi vam netko dao na izbor moć teleportacije ili letenja koju biste izabrali?
Osobno, ja bih uzeo letenje. Zažto letenje kada je teleportacija brža? E, pa upravo zato što teleportacijom stižemo direktno na cilj, bez da smo spoznali sve one ljepote puta kojim smo trebali doći do cilja. Ako preskočimo put onda smo preskočili život, čemu uopće živjeti kad je svima cilj smrt. Nekada bi nam teleportacija sigurno bilo od pomoći, ali opet ako preskačemo, pa makar i nevolje, nikada se nećemo izgraditi kao osobe.
PS - Sutra idem slušati/gledati u lisniski Ondekoza - one koje interesira što je ova nevjerojatno kompleksna riječ na kojoj se jezik lomi više informacija može dobiti na ovim stranicma Ondekoza te Taiko bubnjevi
utorak, 12.02.2008.
Vojni poziv
Došao je i taj dan, danas kad sam otvorio sandučić vidio sam kako mi lijepo stoji Vojni poziv s naređenjem da prezentiram svoje dupe u punom sjaju 21.2.2008 od 8-15 sati na četvrtom katu sobi 78.
Već neko vrijeme razmatram mogućnost služenja vojnog roka, iz više razloga smatram da bi mi to koristilo, ali onda opet nisam baš u najboljem odnosu s naredbama tipa "Odi mi uhvati 100 kg magle.." Tako da se nalazim u dilemi, proći kroz obuku ili ne, vještine koji bih tamo stekao vjerojatno bi mi koristile u određenim situacijama, da ne govorimo da bi djelomično riješilo moju kroničnu lijenost.
Mislim da ću o ovome razglabati s ljudima koji su prošli obuku te onda donjeti odluku. Tko zna gdje ću poslje fakulteta nestati, bolje bi bilo da ovo riješim prije faksa vjerojatno. Mah, moram dobro razmisliti što učiniti.
--Izvjestiti ću vas o svojoj odluci jer znam da padate sa stolica u iščekivanju :D--
subota, 09.02.2008.
Ljudski moral
Naime, baš sam pročitao Čiču Goirota te ima jedno pitanje u knjizi koje me je navelo na razmišljanje.
Stoga prvo da parafraziram pitanje. "Ako bi mogao ubiti mandarina (kinezi koji govore mandarinski) samo jednom mišlju i za to dobiti mnogo para bi li to učinio?"
Hoćete li ubiti nekoga kako bi poboljšali svoje postojanje? Kada je to ljudski rod počeo cijeniti novac više nego ljudski život? Doduše znam odgovor na ovo pitanje, ali svejedno je žalosno.
Imamo li opravdan razlog u bilo kojim uvijetima oduzeti ljudski život nekoga tko nam nikada nije naudio kako bi sebi poboljšali postojanje. Danas se sreća obilježava količinom novih i modernih stvari koje pojedinac posjeduje, većina ljudi još uvijek smatra da novac=sreća stoga teže uspinjanju na ljestvici društva kako bi od tamo mogli gledati na bijednike koji se muče i hladnokrvno se odnositi prema onima koji su u istom položaju u kojem su oni nekoć bili.
Zabluda je misliti da miljarde donose sreću, kada zaradimo bogatstvo postanemo opterećni mogučnošću gubitka i stoga svo svoje vrijeme trošimo kako bi zaradili više i smanjili mogućnost gubitka. Na kraju shvatimo da smo potrošili život trčeći kroz njega i nagomilavajući bogatstvo koje nikada nećemo iskoristiti.
Bogatstvo nije sreća, sreća je bogatstvo. kada si zadovoljan onim što imaš, kada ljubomorno ne gledaš druge i ne nadaš se dobiti njihove stvari onda možemo okusiti pravu sreću. Vanjske stvari rijetko donose zadovoljstvo, čak i ako donesu ono je kratkotrajno.
Ajme moj prvi pseudofilozofski post, ajde i to sam napravio.
